ORIS: To su trenuci kada se u arhitekturi i arhitektonskoj teoriji i kritici kreće u poništavanje razlike između elitne i popularne kulture. S druge strane, u urbanizmu očito jača utjecaj humanističkih znanosti, a urbanizam se više ne smatra isključivo disciplinom gdje autor samostalno stvara idealizirane modele, nego se razumijeva da je to vrlo kompleksan interdisciplinaran proces.

 

Hržić: U nekim fragmentima počelo se u to vrijeme nešto događati i u Hrvatskoj. Možda nije bilo elaborirano na način kao što su Amerikanci pokušali teorijski osmisliti drugačiji pogled u odnosu na mainstream moderne, koji je trajao do 70-tih. Prva osporavanja su i kod nas počela s jačom kritikom funkcionalističkoga grada. Peter Blake je u Form Follows Fiasco iznio zagrebački primjer. Zašto južni Zagreb kao paradigmatski CIAM-ovski model ne funkcionira, a Jelačić plac je i dalje vitalan i privlači građane?

 

ORIS: Blake je tu kritiku izveo temeljem razmjerno lapidarnog uvida, nije razmišljao o tome da je Novi Zagreb polurealizirana utopija kojoj nedostaje čitav niz planiranih elemenata, koji se nisu nikada ostvarili. Kritiku modernizma moramo promatrati i kao kritiku društvenog poretka koji provodi modernizaciju, koja se u Hrvatskoj često zaustavljala na razini dostizanja elementarne funkcionalnosti.

 

Hržić: Blake je morao imati argumente, a Zagreb mu se činio kao dobar primjer. Ipak, kad sam mu slično pitanje postavio u jednom intervjuu, odgovorio mi je jednu perfektnu stvar koju neću nikada zaboraviti: da grad ne posjeduje instant šarm, pa prema tome ne može niti Novi Zagreb postati u trenutku realizacije općeprihvatljiv model, gdje će ljudi odmah moći stvoriti stimulativan socijalni okvir kao što se to događa u povijesnom središtu grada.

 

ORIS: U Novom Zagrebu, za razliku od mnogih drugih modernističkih naselja ili gradova na Zapadu, ne dolazi do gentrifikacije. Novi Zagreb je socijalno diversificiran, što je opet naslijeđe socijalizma i egalitarizma u razdiobi stambenog fonda, što u konačnici nosi te pozitivne socijalne aspekte. Vaše iskustvo susreta s tada suvremenim teorijskim tendencijama prenosite u hrvatski kontekst radom u Urbanističkom institutu i publicističkom djelatnosti. Počeli ste preispitivati teme ulice, bloka, gradskog tikva...

 

Hržić: Split 3 je otvorio temu ulice, a mi smo tu temu nastavili preispitivati na natječaju za Žnjan na kojem smo pobijedili. To više nije bilo pitanje jedne ili dviju ulica, nego je to bilo pitanje svih onih karakteristika koje je imao tradicionalni grad. Riječ je o povezivanju ulica, a posljedica toga su blokovi u odgovarajućem formatu; zatim je tu pitanje siluete, gotovo klasičnog instrumenta urbanističkog ili tradicionalnog komponiranja nekog prostora. Također, to je bilo i drugačije mjerilo nego što je bio Mertojak realiziran u Splitu 3 prije toga. No, mislim da se u mom uredničkom radu dobro vidi pokušaj da se otvori polemika o modernističkim modelima. Kada sam postao urednik Arhitekture, prvi je broj bio posvećen temi Interpolacija, koja je doslovno bila senzacija. U ono je vrijeme beogradski NIN na kraju godine donosio događaj godine u arhitekturi. Na prvom je mjestu, prema izboru novinara iz cijele Jugoslavije, bila Arhitektura – Interpolacija, druga po broju glasova bila je Ravnikarova realizacija Cankarjeva doma u Ljubljani. Uslijedio je broj Individualno stanovanje koji je koincidirao s velikim Crnkovićem uspjehom u Japanu. Kao svojevrsni kontrapunkt Interpolaciji bio je temat CIAM povodom 50 godina Atenske povelje, s tekstom Marinović-Uzelca gdje je doslovno svaku tezu povelje kritički komentirao. Mi smo kao uredništvo te 1983./84. zauzeli poziciju preispitivanja aktualnosti povelje. Jer u vrijeme kad su svi na krilima postmoderne paušalno kritizirali modernizam, mi egzaktno pišemo što eventualno ima loše u tezi broj 1, 2, 3 i dr., koje se bave problemom rješavanja stanovanja, rekreacije, rada, prometa itd.

 

ORIS: Između ostalih priloga, posthumno je donesen i Weissmannov tekst ‘Imali smo drugu verziju povelje’.

 

Hržić: Weissmann je očito bio jedan od najistaknutijih sudionika CIAM-a. S materijalima koje je pisao Eric Mumford, koji je istražio sve dokumente o CIAM-u, Weissmann je bio jedan od onih koji su nakon tog skupa 1933. trebali oblikovati zaključke. On je bio u najužem timu, uz Corbusiera, Perrianda i Serta; njih nekolicina je bila zadužena od cijele elite da oblikuje teme koje nisu mogli dovršiti na brodu zbog nesuglasica. Weissmann je u spomenutom tekstu naznačio da nije moglo biti konsenzusa među sudionicima kongresa jer je bilo previše različitih stavova. Oni su kasnije nastavili rad dalje u Americi, kad je Weissmann otišao. No, u isto vrijeme kada smo početkom osamdesetih preispitivali CIAM, kroz interpolaciju istraživalo se i mjesto, i kontekst i povijest… Što se tiče Urbanističkog instituta, kad pogledam iz ozbiljne vremenske distance, tamo je postojala izuzetno solidna kolektivna rutina. Jednostavno se znalo kako treba napraviti generalni plan, kako treba napraviti detaljni plan i tko u tome treba sudjelovati. Postojalo je multidisciplinarno istraživanje. Uvijek smo imali demografske pokazatelje, sudjelovali su geografi, sociolozi, uzimao se u obzir povijesni i urbanistički razvoj naselja koje se istražuje. Planovi su uvijek bili dugoročni, gledalo se gdje će se rasti, na koji će način taj model rasta biti ugrađen u neku postojeću situaciju, u neku povijesnu strukturu.

 

ORIS: Osamdesete su više implicirale imploziju nego eksploziju gradova, povratak jezgri i preskočenim područjima. Postajala je uhodana urbanistička praksa koja je od kraja osamdesetih do danas u Hrvatskoj bitno degradirana.

 

Hržić: U ono smo vrijeme mislili da postoji konsenzus u potrebi da se napravi odgovarajući plan i mi koji smo radili planove bili smo jako veseli da radimo vrlo važne dokumente, bavili smo se ozbiljnim stvarima. U Institutu je stvorena zanimljiva atmosfera i razgovor u kojem su sudjelovali mnogobrojni kolege: Juras, Neidhardt, Ostrogović mlađi, Miščević, Salaj, Bradići, Kincl, Mance, Čižmek, Milas, Matijević, Krznarić, Rako... Danas to izgleda gotovo neshvatljivo, ali u ono je vrijeme urbanizam bio toliko zanimljiv i atraktivan da su vrlo talentirani arhitekti s arhitektonskim iskustvom imali ozbiljne ambicije istraživati i u urbanističkom mjerilu. Veliki je broj ljudi s Instituta došao na Fakultet.

 

ORIS: Povezanost između arhitekture i urbanizma je ključna, a rezultati takve vrste razmišljanja vidljivi su u projektima proizvedenim u Urbanističkom institutu te u vašim radovima poput kompleksa Cibone, Elektrotehničkog fakulteta, Krematorija...

 

Hržić: Svako vrijeme ima protagoniste ili timove koji bolje reagiraju na pitanje tog vremena, pa onda neko vrijeme uspješno sudjeluju na natječajima. U ono vrijeme smo i mi u Urbanističkom institutu dobivali dosta natječaja koji su bili veliki. Sjećam se da smo veliki napor ulagali ne samo u grafičku elaboraciju, nego i u tekstualna obrazloženja, to su bile studije. Htjeli smo argumentirati zašto je dobro to što mi radimo.

 

ORIS: U pozadini projekta stajala je teorijska misao i istraživanje. U Arhitekturama su se i publicirala ta obrazloženja, primjerice u natječaju za Sveučilišnu bolnicu svi su projekti bili argumentirani dugim studijama, s puno referenci. Kad se pogledaju današnji komentari bilo kojeg natječaja, uglavnom su površno i šturo objašnjeni.

 

Hržić: Kriteriji se velikim dijelom mogu objektivizirati. Christopher Alexander u knjizi Notes on the Synthesis of Form piše kako je oblikovanje uvijek odgovor na neki kontekst, a kontekst je sve ono osnovno što utječe na proces projektiranja. Za primjer je uzeo čajnik i analizirao što sve utječe na njegovo projektiranje i pokazao kako su ti kriteriji kontradiktorni. Prema Alexanderu, pri dizajniranju čajnika postoji nekih 70-80 kriterija. Za arhitekturu ili grad postoje stotine ili tisuće kriterija. On tvrdi da se ne može intuitivno baratati tolikim kriterijima, nego treba racionalno uzeti u obzir i sukladnosti i kontradikcije. Naravno da se tako ne projektira u doslovnom smislu, važno je biti spontan, no također treba imati volju da se ozbiljno uđe u problem.

 

ORIS: Alexandrova razmišljanja imaju suvremene analogije u radu Winyja Maasa koji smatra da je moguće objektivizirati projektantski proces i baratati samo raznim statističkim parametrima i drugim podacima. Naravno, to je više konceptualna pozicija. No, zanimljiva je ta dobra recepcija Arhitekture – Interpolacija od šire javnosti, očito je da je 80-tih godina postojalo zanimanje za grad kao fenomen.

 

Hržić: Do tada to nije bila tema, ipak su postojali veći zahtjevi, nova naselja, sve se događalo negdje drugdje. Odjednom se interpolacija vratila u grad, to nije bilo jednoznačno, nije bilo sad samo pitanje kozmetike… Sama koncepcija broja Interpolacija pokazivala je stav da postoji više struka koje moraju nešto reći. Tako da su pisali ne samo arhitekti, nego i najaktivniji i najugledniji povjesničari umjetnosti. Bio je zanimljiv prilog o zgradi Željpoha 20 godina nakon izgradnje. Napravljena je velika anketa, bilo je jako puno sudionika, svaki je od njih na 1-2 kartice teksta iznio svoj stav. Bile su velike razlike u mišljenjima, a predominantno je bilo da ta kuća ne može biti na tom mjestu, pogotovo s pozicije povjesničara umjetnosti.

 

ORIS: Ipak, dosta se arhitekata afirmativno izrazilo o toj zgradi.

 

Hržić: Zanimljivim se pokazalo da se valorizacija kuća u povjesničara umjetnosti vremenom mijenja. Kod kriterija za natječaj za Muzičku akademiju, upravo su oni inzistirali na ritmovima, na odnosu horizontala, vertikala, parapetima, konfiguraciji, na gabaritu Željpoha.

 

ORIS: No, kuća nije zadržala izvornu Fabrisovu koncepciju. To što se danas događa poprilično je besmisleno, kako jednu uredsku zgradu prenamijeniti u Muzičku akademiju?

 

Hržić: Postoje kuće na istaknutom mjestu u središtu grada koje imaju određenu vrijednost, bez obzira je li ona samo povijesna ili i arhitektonska. Zatim se odluči da iz nekog razloga ta kuća mora primiti novi život i onda nije bitno samo stvoriti događaje unutar zgrade, nego i ispred, kuća treba pridonijeti gradu. Bila je rasprava o tome isplati li se raditi rekonstrukciju, ako se ne može dobiti odgovarajuće veliku površinu koja bi odgovarala potrebama Muzičke akademije, pa ona i dalje mora koristiti druge prostore u gradu. Iznio sam kontratezu koja me katkada veseli, da je ljepota u tome da studenti muzičari šeću gradom iz jednog prostora u drugi. To je nešto slično kao i kad je Krier polemizirao s mega-sustavima da sve mora biti integrirano. Umjesto toga moguće je stvoriti u urbanom prostoru neku odgovarajuću dinamiku, događaj, gdje ulica zamjenjuje hodnike velikog sustava.

 

ORIS: To nije pitanje samo Muzičke akademije, nego pozicioniranja Sveučilišta unutar grada koje daje jednu specifičnu živost. Kad izmjestite čitavo Sveučilište u neki dislocirani kampus, centar grada više nije ono što je bio prije.

 

Hržić: Zaista je bilo dramatično, na primjer, kad su premještene IV. i I. gimnazija zbog smještaja Muzeja Mimara. Ta je promjena bila radikalna u ritmu toga važnog dijela grada, jer nekad je tamo bilo nekoliko stotina učenika na trgu ispred, na prozorima. Sada je trg prazan.

 

ORIS: To nije kao u nekim gradovima gdje je kampus postao dio grada kao, primjerice, Yale koji je srastao s New Heavenom. Koncepcija sveučilišne osi u Zagrebu postoji već pola stoljeća, ali se nikada nije sasvim iskoristila ta prilika.

 

Hržić: I dalje postoji velika šansa tog kampusa integriranog u tkivo grada, ona nije sasvim izgubljena jer je puno toga napravljeno, ali ne dovoljno dosljedno. U kontinuitetu od stare zgrade Sveučilišne biblioteke, u Martinovki je bila predviđena realizacija Pravnog fakulteta, sjeverno od Elektrotehničkog fakulteta. Dalje prema jugu trebalo je nastaviti niz fakulteta sa studentskim domovima prema Savi.

 

ORIS: Ta je poveznica, koja je potpuno logična, nažalost prekinuta. Runjaninovom prolaze stotine studenata kroz substandardni prolaz ispod pruge. Baš je taj dio trebalo oživjeti.

 

Hržić: Nikad mi nije bilo jasno zašto nisu otvorili ona vrata s lokotom s istočne strane Studentskog centra. Tamo idu svi studenti, imaju prehranu, predavanja, koncerte i galeriju...

 

ORIS: Sad se može proći, vrata su odškrinuta. Govorimo o stvarima koje su apsurdne, urbanizam postaje ovisan o najobičnijem lokotu, a lokoti su često i mentalni.

 

Hržić: Koliko napora treba da bi se napravio najjednostavniji zahvat, mali organizacijski napor i najedanput se dogode neki drugi ritmovi, urbani tokovi se prožmu, a očito postoje takve gravitacije oko nedovršenog poteza sveučilišne osi. Katkada da se dobije nešto dobro u gradu, možda ne treba previše.

 

ORIS: Gotovo da ne trebaju veliki urbanistički zahvati nego možda urbanističko mišljenje. Kad govorimo o toj temi prožimanja i preklapanja, čini mi se da je Cibona bila paradigmatska, da je uvela metodu projektiranja koja je ponovno vratila već poznate urbane figure, a s druge je strane kreirala metropolitansku situaciju kakvu Zagreb prije nije imao. Od Zakladnog bloka, gdje je prolaz probijen naknadno, do Cibone nije se dogodila metropolitanska gesta u smislu formiranja urbanog kompleksa visoke gustoće.

 

Hržić: Za Univerzijadu je tražena dvorana na dva nemoguća mjesta prije nego što sam ja izašao s današnjom lokacijom Cibone, u ono vrijeme neodgovarajućom na prvi pogled. Jer to je mjesto unutar trokuta koji zatvaraju pruge, postojale su kuće, neodgovarajuće dvorište, mali format, činilo se da tamo ništa ne stane. Druge su lokacije bile Tuškanac, tamo gdje je Lokomotiva, tj. Cibona imala igralište, gdje je sad garaža. Tu priroda prodire u grad, mora se zadržati malo daha te šume i parka. Druga je lokacija bila na Steinmanovu srednjoškolskom igralištu. U polemikama katkada morate nastupiti s parolama. Tom sam prigodom tvrdio, kao da je to općepoznata stvar, da nikada ne treba graditi na lijepim mjestima nego na najgorima, onima koja mogu dobiti neku novu vrijednost, a ne već formiranu vrijednost prebrisati i zamijeniti je drugom.

 

ORIS: To je vrlo produktivna i zanimljiva teza.

 

Hržić: Kada se istražilo koliki je kapacitet parcele u odnosu prema dvorani, postalo je očito da je bila moguća samo ako je eliptična, inače ne bi stala između pruga. Cijela je situacija bila komplicirana zbog koridora željeznice. Nadalje, nadovezali smo se na postojeću izgradnju, postavili urbani pasaž, uzdignuti trg, veliki sportski ili višefunkcionalni program i toranj. Investitori su mislili financirati klub poslovnim programima uz pasaž. Prema tornju su povjesničari umjetnosti gajili veliki animozitet, prema samoj činjenici da je to office tower. Jedan povjesničar umjetnosti mi je rekao da nema ništa protiv nebodera, ali me pitao bi li to mogao biti omladinski toranj, a ne korporativna izgradnja, koja se činila neodgovarajućim programom za tako istaknutu vertikalu, sa značajnom ulogom u gradskom obrisu. U Zagrebu je nekada bila užasna gnjavaža, opravdana ili neopravdana, raditi visoke zgrade na tom mjestu, jer je GUP u ono vrijeme determinirao visinu za stambene i javne zgrade na osam katova. No, to su sve bile poluprecizne formulacije, podložne interpretiranju. Je li uredska zgrada Cibone javna zgrada? Provedena je anketa među arhitektima, poslani su upiti na Fakultet kako to interpretirati. Inspekcija je smatrala da je to mimo generalnog plana, drugi su rekli da to nije javna zgrada i onda nema ograničenja na osam katova... Poslije su se neke stvari i u GUP-u mijenjale. Ljudi ne vole visoke zgrade, pogotovo neki stručnjaci. Sve se ponovilo nakon dosta godina s Eurotowerom jer su se pojavili izraziti otpori, veći nego kod Cibone. Zavod za zaštitu spomenika organizirao je simpozij, došli su kolege iz Londona, Beča. Da ili ne visoka zgrada, da li u Hrvatskoj trebaju visoke zgrade, zašto ćemo graditi visoko kad ima tako puno mjesta? To su bile dileme.

 

ORIS: Eurotower je kao projekt probio led, jedna od prvih projektiranih vertikala nakon Cibone, iako su slijedom događaja neki drugi neboderi realizirani prije njega. No, vrlo je problematično da vertikale niču bez kriterija.

 

Hržić: Nekako su istovremeno nastali i Hoto toranj i Eurotower. Bio je zanimljiv razgovor koji sam imao na televiziji povodom toga, sudjelovali su i Dražen Juračić i Ognjen Čaldarević. Imali smo okrugli stol oko visokih zgrada. Ja sam davao pučkoškolske argumente: grad je uvijek i horizontalan i vertikalan, ali je važno istražiti gdje je vertikale moguće graditi, mora se proučiti vizualne koridore, situacije iz karakterističnih vizualnih stajališta unutar kojih se nikad ništa ne smije dogoditi visoko da ne konkurira okolini itd. Tako grad štiti svoju vizualnu formu, a Zagreb je nažalost ne štiti. Kao da se popustilo previše – s jedne se strane dogmatski ne popušta, a s druge strane sve postaje moguće. Treba raditi s jačom argumentacijom, s boljom studijom.

 

ORIS: Kako vi tumačite aktualno stanje u urbanizmu u Hrvatskoj? Primjerice, slučaj Cvjetnog trga pokazuje da tema donjogradskog bloka nije bila dovoljno istražena ili da ta znanja nisu bila dostupna. Ako već postoji pritisak kapitala, potrebno je ponuditi odgovarajuće znanje da se moderiraju procesi izgradnje okoliša. U Americi vlada takav princip da se mora reagirati na ambicije investitora koji može pokrenuti neki proces, ali onda je potrebno provjeriti različite mogućnosti.

 

Hržić: Teoretski, gradska vlast koja je demokratski izabrana treba štititi interese građana. Ona bi u okviru svog mandata trebala poduzeti sve da ti interesi budu odgovarajuće zadovoljeni, da arbitrira, da nudi i da istražuje. Ipak, ona ne može bez podrške urbanističke struke. No, nije moguće osloniti se na tu struku u onome trenutku kad su se sve njene institucije razorile i onda se improvizira. Danas je jedini model koji je općeprihvatljiv, a nisam siguran da je totalni jamac kvalitete - ‘idemo napraviti natječaj’, s tim da već raspis natječaja, tj. projektni zadatak puno toga definira. Nekom automatikom najboljega odabranog rada, procedura jamči rezultat. Natječaj traje mjesec-dva-tri, on je posljedica programa nekoga projektnog zadatka koji je isto tako napravljen neposredno prije nego što je taj natječaj raspisan. Studije se trebaju raditi 5-10 godina, može se raspisati stotine natječaja i imati najtalentiranije ljude, ali bez dugoročnih studija sve ostaje na arbitrarnosti. Otvoreno je pitanje kako pristupiti donjogradskom bloku. Dosta je toga već definirano, ali postoje i veliki potencijali. Te potencijale u jednom trenutku kapital sagleda i dođe sa svojim prijedlogom. Može se raspisati natječaj, dobiti nagrađeni rad i krene gradnja. Ako je u skladu s nekim općenitim ograničenjima koja daje generalni plan, katkada je moguće postići realizaciju bez nekih većih napora i vrata su odškrinuta. No, dok se jedan blok radi, ne zna se što sa sljedećim, koji su to potencijali za neku još bolju regulaciju. Može vrijediti stav da nema ujedinjavanja parcela, ali da li to vrijedi za sve blokove, ili samo za neke? Nema finalnog recepta. Cvjetni trg je dosta stvari pokrenuo, da se tema počne sagledavati i da se o tome počne ozbiljno razgovarati. Ja inače nisam protiv tog projekta, ne govorim o konkretnom rješenju, nego o načelnoj ideji da se u blokovima u najužem centru radi pasaž, kao par excellence natkriveni javni prostor. On je uvijek javan, bez obzira na vlasništvo. Većina gradova ima male blokove u centru, velike na periferiji iz jednostavnog razloga: u centru morate imati što više uličnih fronta, dućana, lokala; širi se mreža javnog prostora, ono što je u gradu najvitalnije, što pulsira.

 

ORIS: Iako je problem vezan uz pitanje gustoće, ideju bloka s unutarnjim dvorištem, ulazak u garažu s pješačke površine...

 

Hržić: Uvijek je to tako, nešto dobiješ, ali nešto izgubiš. Ako se ide u intervenciju, mora postajati garaža, sve drugo je licemjerno. Mora se riješiti i opskrba tih prostora, koja se kontinuirano odvija. Moja percepcija rampe je da automobili vrlo brzo ulaze i izlaze. Nagriza li rampa pješačku zonu? Ja mislim da je omogućuje, druga je stvar gdje se postavlja garaža, gdje rampa itd. Pitanja načina odlučivanja, javne participacije, sudioništva su neosporna. Svaki GUP i svaki detaljni plan imaju svoje javne izložbe. No, mogućnost reagiranja ovisi o tome jesu li projekti i njihove posljedice dovoljno jasni i čitljivi za kompetentnu prosudbu, u krajnjoj liniji, i za pojedinačno dobro. S druge strane, mislim da kad je arhitektura dobra, kad se da pravi odgovor, bez obzira koliko je on bio u jednom trenutku kontroverzan i koliko je bio pitanje trenutka, treba biti odlučan i zagovarati projekt. Puno stvari nije bilo odmah prihvaćeno u širem krugu, a poslije su se ipak pokazale dobrim odlukama za grad. Kad su Pičman i Seissel izradili plan za Zakladni blok i kad se srušila Zakladna bolnica, cijeli je grad uskliknuo od radosti. U slučaju Cvjetnog trga nitko nije uskliknuo, svi su vrisnuli.

 

ORIS: Vrijeme usklika i kolektivnog zadovoljstva arhitekturom i urbanizmom kao da više ne postoji.

 

Hržić: S druge strane, postoje i velike greške, ali kao da se katkada gubi oštrina analize i reakcije na neke stvari koje mogu biti vrlo neugodne, a praktički su prošle bez ikakve jače reakcije. Na primjer, ona zgrada dijagonalno od NSK, Poliklinika Sunce, ulazi između Trnjanske i Ulice HBZ-a, ulazi u vizuru prema sjeveru od Mosta slobode. Uvijek se raspravljalo o Trnjanskoj: koliko je čuvati, koliko ne, da li je imati uz veliku aveniju ili ne, cijeli se taj dio puno u urbanističkim planovima istraživao.

 

ORIS: Odista ima tih intervencija koje nagrizaju temeljne urbanističke teme koje se brane pedeset godina i duže. Sad se opet pitamo kako je to moguće ako su zadovoljeni legalistički kriteriji?

 

Hržić: S druge strane MSU je kuća koja je u Zagrebu najvažniji događaj u posljednjih nekoliko godina. Njezina je arhitektura odlična, institucija važna, napravljen je veliki napor. Franić je istraživao i htio je koristiti vrijednosti te pozicije. MSU ulazi u ambijent Novog Zagreba, koji tu egzistira desetljećima. Prema tom okolišu treba imati odgovarajući stav koji Franić jasno izražava. Sa zapadne strane postavlja displej koji je posebno dojmljiv u noćnoj slici, korespondira s avenijom, a njegove mogućnosti mogu istraživati umjetnici. S druge strane, prema sjeveru, razvija panoramsku situaciju gdje se unutrašnjost i vanjski prostor prožimaju i ostvaruje se pogled prema Sljemenu, odnosno gradu. No, na par metara od same zgrade MSU-a završava njena parcela i započinje susjedna, na kojoj se može izgraditi nešto što može biti u konfliktu s njezinom konfiguracijom. Zašto sjeverno od MSU-a ne bi ostao jedan slobodniji prostor? Taj se prostor može potpuno devalvirati novom izgradnjom, kako se to već počelo događati s istočne strane zgrade.

 

ORIS: No, gdje je stručno mišljenje, to je isto problem studija, gdje je instanca koja štiti taj prostor od moguće degradacije novom gradnjom?

 

Hržić: Urbanistički plan nažalost tu predviđa izgradnju, pa ispred MSU-a u tom slučaju ne bi bila divlja izgradnja. Unutar struke postoji polemika i treba biti lucidan i dobar arbitar. E sad, tko je arbitar? Arbitar je zapravo Grad koji mora štititi javne interese, a on bi trebao imati takav način racionalizacije odluke pomoću podrške eksperata, različitih znanja, ovisno o problemu i onda odgovarajuće reagirati.

 

ORIS: Pitanje o ekspertizi vraća nas na početak problema, odnosno na edukaciju od koje sve i počinje, ona je preduvjet da bi uopće postojala artikulirana scena. Vi ste na Fakultet donijeli novi način razmišljanja i integrativnosti.

 

Hržić: Sjećam se kad sam prvi puta došao na Fakultet, na predavanjima sam studente pokušavao poticati da preispituju razne probleme, ali to je bilo i takvo vrijeme, sad zaista nije više tako: ‘Većinu vas tu bi više zanimalo kako riješiti šank u interijeru nekoga zanimljivog kafića, nego da počnete istraživati na koji način povezati Zrinjevac s trgom ispred i iza željezničke pruge. To neće nitko drugi rješavati, to ćete vi rješavati.’ Istraživao sam način reklamiranja urbanizma jer je vrlo malo studenata išlo na urbanističku diplomu, što se jako promijenilo otada. Iznosio sam im argumente da se svaki ozbiljan arhitekt uvijek bavio gradom isto kao i kućom. Mislim da je vrlo važna koncepcija timskog rada, koju sam nastojao promovirati i implementirati u dionicu vježbi u sklopu nastave na urbanističkoj katedri. Primjerice, 1994. bio je raspisan vrlo opsežan i zahtjevan natječaj Seattle Commons. Pri Katedri za urbanizam oformljene su dvije grupe talentiranih studenata koji su timski radili na tom opsežnom projektu, pri čemu sam ja mentorski moderirao jednu od grupa. Taj sasvim konkretan rad priznat je kao dio nastavnih obaveza. Sam natječajni program bio je vrlo zanimljiv jer se radilo o metropolitanskoj situaciji koja je podrazumijevala sintetski, arhitektonsko-urbanistički pristup i mislim da su rezultati bili vrlo uspješni – da bi projekti bili kvalitetni, potreban je i poticajan, motivirajući zadatak. Zanimljivo je primijetiti da su studenti koji su tada sudjelovali na tom natječaju danas neki od vodećih hrvatskih projektanata, a vjerujem da je iskustvo tog natječaja za njih bilo dragocjeno. Istraživanje modela timskog rada nastavilo se i u seminaru Okviri metropole – prostor između, koji su u formi radionice 1998. zajednički organizirali Gradski zavod za planiranje razvoja i zaštitu čovjekova okoliša i Arhitektonski fakultet. Mislim da ne treba striktno odvajati urbanizam od arhitekture. Čini mi se da ono što se uči na dodiplomskom nivou treba biti dio iste metode ili istog načina razmišljanja. Urbanističke i arhitektonske dionice treba promatrati simultano i međusobno povezano, kao dio istog procesa.